11 rujna 2019

a sad malo duže

jutros sam izmajmunisao neko trčkaranje preko brda pa nazad i dojmovi su mi pomešani.
s jedne strane mi je bilo lako i bezbolno, kao što svako trčkaranje i treba da bude, a opet brzine su bile nekako patetične pa kontam, pri ovim "brzinama" i MORA da mi bude komforno.
doduše, pre dva dana prosek 5'57'' a sada 6'04'', i nije neka razlika.
više u osećaju, i tri puta je lepše ići lagano (6'04'') nego "onoliko koliko možeš" ako je ovo drugo samo 7 sekundi po kilometru brže.

a popodne ako bog da i sreća junačka, bih da pokušam da otrčim onih 4 puta 800-900m "od klizišta do klizišta" na putu koji upravo renoviraju, pa se nadam da neću upasti baš usred asfaltiranja ili čega već.
biće zanimljivo uporediti sa prošlogodišnjim treninzima na istom mestu, mada ću posle tog upoređivanja sigurno biti potišten i posran.
verovatno ću se tešiti u stilu "od ovoga može samo bolje" ali opet, uspeh je uspeh a tešenje je tešenje.
što reče jedan drug, možemo dobre rezultate samo da isteoretišemo, a nikako da ih izvedemo u praksi.
tipa, ovih 1h35 na polumaratonu, da nemam 3kg viška to bi bilo 1h31, da nisam imao dugu pauzu to bi bilo 1h28, da sam cele godine marljivo trenirao to bi bilo 1h26 a još da nije bilo olujnog nevremena...
ali džaba ti sve računice, u rezultatima stoje neke druge, nepoželjne brojke.

Nema komentara:

Objavi komentar