18 siječnja 2016

bljuz bluz

juče sam onako malo bojažljivo zamišljao da bi bilo baš fora da pretrčim još 20km, nakon jutarnjih 26, pa da se malo odmaknem od one brojke 44 koja me prati već neko vreme. no kad sam krenuo na večernje trčanje, shvatio sam odmah par stvari:

- nike lunarglide 5 za koje sam nekako od prvog dana mislio da su mi malo "knap" u prednjem delu stopala, nekako su mi "legle" bez problema i shvatio sam da neću morati da skraćujem trčanje zbog potesnih patika.

- nike lunarglide 5, već opevane u prvom stavu, višestruko su tvrđe i "skočnije" od onih nekoliko pari izlupanih patika koje sam bezdušno rabio u prvih 16 dana decembra. svaki korak mi je bio par cm duži, i lakši. rekoh, ovo će biti jedno vrlo dobro veče. i prebaciću plan, pa za koliko god kilometara to da bude.

- nike lunarglide 5, već opevane u prethodna DVA stava, uopšte se ne klizaju po mokrom asfaltu, a bogme ni po par milimetara svežeg snega, za razliku od brooks glycerin 13 u koje sam se nedavno zaklinjao kao u najudobnije patike na svetu. džaba ti udobno kad šlajfuje i kad si ograničen na suv asfalt.

- nike lunarglide 5, već opevane u prethodna TRI stava ove simfonije, imaju tako projektoivan đon da jednostavno nema gde da im se zaglavi neki sitan kamenčić. to je trčanje po zimskom asfaltu odjednom učinilo neuobičajeno bezbrižnim doživljajem. za razliku od većine drugih patika, UKLJUČUJUĆI i pomenute bruks proliv, pardon, glicerin, ne, ko je rekao ricinus, nebitno, u čije đonove se ispozaglavljuje svaki kamičak od veličine zrna pirinča do zrna graška, i onda zvekećeš po asfaltu kao potkovan. a kad kući to sve istreseš na beton, za godinu dana ti se nakupi toliko peska i sitnog šodera da uz par kofa dodatog cementa možeš da izbetoniraš pola dvorišta.

- krenuo sam OPET (kao što ću, vidim, i danas) prekasno, jer ovde je u 17h već mrak, i svaki polazak u 15h znači da imam fore da po danu pređem nekih 20-ak ne baš ravnih kilometara, a sve preko toga upada u noć. a ja nisam krenuo u 15h nego u 15:20. pffff...

imajući sve to u vidu, napravio sam se lud kao da ništa od toga nemam u vidu, i ladno produžio sve dalje od kuće, to tačke 12km. jer će 26+24 biti 50km koliko NIKADA u životu nisam pretrčao na treningu u jednom danu. i rekoh, boli me dupe da li će pasti mrak, kad se već ukazala prilika - zgrabi je! noge lagane, brzine za 1.5 km/h veće od uobičajenih. brate, ja letim. a kad jednom okreneš na 12km od kuće, nema ti druge mogućnosti osim da se istih 12km i vratiš. došao si do tačke odakle te povratak vodi direktno u slavu. svaki korak prema kući je korak prema trenutku kada ćeš prikačiti Polara na kompjuter, i kada će na ekranu osvanuti ta pedesetica. pa probaj da nemaš volje.

da sve ne prođe baš kao totalna bajka pobrinuo se moj grad u kojem je crklo ulično osvetljenje pa sam poslednja 3km bauljao kroz crne ulice i jedino svetlo je bilo od farova auta, koji su me pak više zaslepljivali nego što su mi pomagali. u svemu tome umalo da me pregazi KONJ, jer sam obilazeći jedan parkiran auto sa 4 žmigavca, odjednom čuo nešto klik-klak-klik-klak i dok sam se osvrnuo pa shvatio da to dolazi spreda, videh crnog konja kako vuče zapregu, naravno neosvetljenu, koji je na dva koraka ispred mene. kako sam odskočio nemam pojma, srećom pa nije bilo više auta iza mene inače bi bilo svašta.

danas je došlo do velike promene, kao da sam se vratio na početak meseca i one prve dane Prave Zime. lopatanje pa trčanje pa lopatanje, a trčanje kroz sneg i neko selo kuda niko pre mene nije prošao, biće da im dođem ja kao neka grtalica. pa pukoše leđa pa popij brufen i kafu pa se nadaj da će od toga da ti bude bolje. e sad ko će opet trčati i kako, pojma nemam. srećom na poslu evo nije bilo gužve, sledi trk kući, presvlačenje, pa okršaj sa baruštinama i bljuzgom. fuj.

Nema komentara:

Objavi komentar