07 lipnja 2021

neka bude maraton, i bi maraton

kad saberemo M i Ž, 428 + 64 maratonaca je skoro pa petsto, nije loše ali nije ni nešto naročito.
na polumaratonu je pak bilo 948 žena, od čega je 883 završilo ispod tri sata.
muškaraca pak 2095, od čega trojica imaju vreme preko PET SATI, desetorica imaju rezultat preko 4 sata, još 40-ak imaju vreme PREKO TRI SATA.
dalje:
još njih 319 imaju vreme između 2.5 i 3 sata.
i svi su dobili medalje, da se razumemo.
ne one osvojene, nego tzv učesničke.
neću reći finišerske jer nisu završili ono što su trebali, maraton i polumaraton su discipline TRČANJA na 42 i 21km, pa samim tim neko ko je prehodao stazu ne ispunjava uslov da bi rekli da je završio izazov.
od ovih ostalih, samo 748 je završilo ispod dva sata, 
a preostalih 975, SKORO HILJADU, je trčalo između 2h i 2h30'.
što znači da je ovo praktično zemlja invalida.
koji kupe medalju za šetanje.
realno je sport otišao u (na) onu stvar kada su uopšte izmišljene učesničke medalje.

upravo stižem sa pijace, popodne ću da kuvam džem od jagoda a razgovarali smo sa prodavcem paradajza koji je mlad čovek i nasledio je zanat od ranijih generacija. 
oni rade praktično organski, imaju svoje sisteme rasađivanja, kalemljenja i čega god, čak smo bili u gostima u plastenicima i sami brali spanać jer smo se tokom godina i sprijateljili pa nas je pozvao da vidimo kako to izgleda.
i on je osvojio medalju na nekom sajmu poljoprivrede, ima analize iz instituta za javno zdravlje o količini svega i svačega u povrću koje uzgaja, i zamislite čuda, nije se nikada slikao sa medaljom.
verovatno nije skakao u vis kad ju je dobio, ljubio patos, slikao je za cover i profilku.
čovek je bio bukvalno zabezeknut kada je čuo da se za trčanje plaća.
zar ne mora grad to da finansira ili neko ministarstvo sporta?
pa šta se tu tačno plaća?
kako objasniti normalnom čoveku?
jedva sam se snašao.
znaš, ljudima to treba, da dobiju medalju ni za šta.
dobro ne baš ni za šta, dobiju je za 2000 dinara.
pa je grizu, znaš, slikaju se, osećaju se kao da nešto vrede u životu i da nisu skroz bespotrebni na ovoj planeti.
potrebni su svom fejsbuku, da ga hrane tim silnim dostignućima, osvajanjima tih nepremostivih kilometara, koje uzgred budi rečeno onaj momak i njegov otac i deda svaki dan pređu kroz plastenike uzduž i popreko.
smeje se u neverici, kaže pa jedno si ti kad pobediš trku pa staviš na cover, eno imao si iz valjeva kolaž, ali ne razumem to da prehodaš polumaraton za pet sati pa staviš sliku da ljudi lajkuju, DA LI JE MOGUĆE?
sve je moguće, smejem se ja, baš sve.
ostalo mu je nejasno.
kao i svakome ko ima svoj život i ne treba mu rezervni da bi njime krpio rupe.

Nema komentara:

Objavi komentar