14 kolovoza 2018

pokošen

došao je i taj dan kada se osećam kao pokošen. ipak je dobro kada je neka trka vikendom jer me to natera na par dana smanjenja svega. onda se odmorim i resetujem za trku pa se taj reset produži i u naredne dane. ovako pak, nekako je sve uhvatilo svoj ritam.

jedina pozitivna stvar od svega toga je kilaža. poklopilo se gorenavedeno, sa tim da je evo već mesec dana otkako su se vratile letnje temperature pa mi se puno manje traži hrana i umesto nje tečnost. čega sam sve na toj vagi izgubio nemam pojma. da li u meni ima manje tečnosti ili masti ili govana ili je isparilo i nešto mišića?
ko to može znati?
(samo neki sprinter ljut, što me selom prati)

nakon što sam par godina imao jutarnjih uobičajenih 66-67 a na treninge kretao sa 68, već nekoliko dana se vrtim između 63 i 65 što je pomalo zbunjujuće. najbolje bi bilo da jednom lupim neki trening rezultat kojeg je uslovljen težinom. na primer uspon onim starim putem za manastire, 3.6km za nekih 19-20 minuta. uglavnom. hmm. eto ideje.

danas sam otrčao inspekcijskih (da vidim u kakvom su stanju staze) laganih deset ujutru i istraživačkih još laganijih osam popodne. godinama me muči neka brana koja šušti pored puta kojim prolazim a nikada se do tamo nisam spustio niti imam pojma kako se do tamo dolazi. a avionskom linijom je na samo stotinak metara. nakon mukotrpnog obigravanja i opkoljavanja sa svih strana napokon upadoh u neke maline no nažalost prepune ljudi koji su ih brali. a ja gladan i žedan. sudbina.

valjda sam se nakon svega toga dovoljno odmorio pa bi danas mogao da bude jedan puno živahniji dan. ajd da vidim i to čudo!

Nema komentara:

Objavi komentar