imao sam svakakve planove, kao i obično, prvo šetnja sa psom uz reku, doduše jako skraćena verzija, onda druga polovina doručke (palačinkeeeeeee) pa na put.
tolika je gužva bila na prva dva kilometra kad sam izašao iznad grada na magistralni put, da sam mislio da ću okrenuti nazad i otići na neku drugu stranu a ne prema planinama.
no ubrzo sam shvatio da svi skreću nizbrdo na reku Gradac prema konjičkom klubu gde sat kasnije treba da počne lokalni Vidra Trail.
dalje odatle gotovo pust put, kao onih godina kada je bio embargo ili bombardovanje ili oba.
odustao sam od krvnički planinskog profila da se baš ne satrem, no čak i ovo je na kraju ispalo 101km sa 1347m uspona i naravno isto toliko spusta, uz jedan kilometar po sljuštenom putu pred asfaltiranje gde sam se toliko rastresao da samo što mi zubi nisu ispali.
po povratku me je jako peklo dok sam pišao pa moram pitati GPT da li mi je to krenuo neki pesak iz bubrega ili je nešto treće.
teoretski sam imao vremena da tesno napakujem i više, možda i nekih 110km no radije sam odabrao opciju da sedim u hladovini parka pored reke u Kosjeriću i pojedem dve banane i popijem litar koka kole, svuči kao neki grupni sehs, bože me oprosti.
do kuće me je satro vetar no ipak sam uspeo da na gravel bicikli sa nežnim ripnama/kramponima nateram prosek (po nikakvom asaltu i sa đilion krivina) do 23.2 km/h što je otprilike kako lokalni koleze voze slične profile na road biciklama, dakle jesam se zdebljal ali se nisam baš toliko ofucal glede performansa.
malopre smo došli iz crkve sa nekog venčanja (da mi se piše peške 1km+1km), pa posle ove blog pauze možemo da sednemo na bicikle ponyke, što ih milijana gonyke, i da se onako u svečanim odelima odvozamo do restorana tu 3km odavde, kao na nekoj paradi, bož oprosti.
a šta ću kad me mrzi da isterujem auto i da tamo u gužvi tražim parking, a fijaker nemamo.
Nema komentara:
Objavi komentar