kišica rominja, jutro sviće, nije pljusak ali nema ni nade da ću nebo ugledati
eto rekoh prilike da vidim da li sam zaboravio trčat
homo si teć, rekoh sebi, i potapšah se po guzi
bogme značila je podrška
pustio sam da dan malo odmakne za razliku od onih vožnji "po hladovini" koje sam sve započinjao pre 6 ili tu negde.
plan je bio veoma neambiciozan, za početak.
idem pola i još pola ulice do tržnog centra, računam da se prvi lokali otvaraju ihahaj kasnije, biće pusta staza, samo kiša i ja.
i bare.
prešao semafor, ušao na dostavni asfaltni krug oko TC, stisnuo štopericu i krenuo.
šta li će biti?
da li ću moći po šest minuta?
da li će me šta boleti?
šorc i dres, pa preko šuškavac, onaj najnepromočLJiviji, bogme trebao je.
nisam ga ni u jednom trenu raskopčao, čak ni kapuljaču nisam skidao.
tih 14 stepeni uz vetar mi se uopšte nije dopadalo.
na kraju mi je ispalo nešto preko 5km, prosek nešto ispod 5 minuta, mogu reći da sam bio zadovoljan.
popodne city bikeom mala vožnjica po gradu da nešto završim, nisam pokisao, sve u svemu operacija uspela pacijent se dobro oseća.
Nema komentara:
Objavi komentar