04 prosinca 2009

Fwd: [s-ok] priča o izgubljenom maratoncu

ima jedna priča...
koju sam odavno pisao, pre par godina...
(stoji na posebnom blogu - toliko mi je draga?)
no ovih dana sam je malo popravljao, dovršavao...
tako da, ko god je nije ranije čitao, pogodio je odmah pravu verziju...
oni pak koji su je već čitali, neka je prekopiraju i sačuvaju za duge tihe božićne večeri...
dakle sledi... moj poklon svima vama za 2010 :-)


"Priča o izgubljenom maratoncu"

UVOD

To veče pred maraton krenuo je u kratku šetnju, tek onako da malo oseti miris tog grada u koji tako retko dolazi, i koji nikada ne bi bolje ni upoznao da nije tog maratona koji se održava svake godine u isto vreme. Par puta je baš tuda znao da zaluta kada je bio na proputovanju, i nikada mu nije bilo jasno kako izvesne ulice, za koje je bio siguran da vode baš tamo gde i on treba da prođe, vode u neki sasvim drugi smer, i kako mora da se vraća nazad pitajući prolaznike za pravi pravac, svo vreme ne shvatajući gde je pogrešio u nekoj svojoj intuitivnoj navigaciji. Prolazeći baš jednom od tih ulica koje su znale da ga odvedu na pogrešnu stranu, video je štand sa knjigama. Klasična postavka za takvu priliku, sve samo jeftino štivo bombastičnih naslova koji na izgled imaju najbolju prođu. U masi jednoličnog šareniša, ako se takav opis ne protivi logici, pažnju mu je privukla jedna knjižica koja je očigledno bila već dobrano izlistana i vrlo polovnog izgleda. Neko šturo objašnjenje na zadnjoj korici, koje kao da je neko na brzaka sročio pod prisilom, objašnjavalo je da se tu radi o nekakvoj jeftinoj psihologiji ili parapsihologiji, e sad da li je to bila polu-naučna knjiga ili roman, nije se ni moglo odrediti. Počeo je da je na brzaka prelistava otpozadi prema napred ne bi li na osnovu strukture, poglavlja, odredio o čemu se radi. Shvativši pogrešno da se ipak radi o romanu, odlučio je da je uzme. To je obećavalo manje zamarajuće trenutke, jer kako u jeftinoj hotelskoj sobi nije imao televizor, morao se nečim zabaviti to veče pred maraton, nečim drugim od šetnje jer se već i previše našetao zadnjih dana.

1. POGLAVLJE

Odmah na početku ga je zainteresovao sadržaj knjige. Radilo se o tome da je navodno moguće meditacijiom umnožiti svoj doživljaj sveta i svoja osećanja, da je moguće sebe poslati na razne strane odjednom, i da je tako praktično moguće postojati na više mesta paralelno i istovremeno. Sve to je navodno bilo moguće uvežbati, da kažem utrenirati, i autor je delovao ubedljiv u svojim tvrdnjama da se ispravnim tehnikama učenja to spektakularno i neverovatno umnožavanje svojeg unutrašnjeg bića može postići u rekordno kratkom roku. "A šta ako bih to mogao da uvežbam večeras, i da pokušam da primenim sutra na maratonu?" bilo je prvo što mu je palo na pamet, a to se naravno jedino i uklapa u naša očekivanja i poznavanje glavnog lika. Nije on, naime, bio takav tip kome bi palo na pamet da udesi da jedno njegovo Ja trči maraton a da za to vreme njegovo drugo Ja na primer nađe švalerku, ili da igra neku lutriju ispred trafike, ili da uradi nešto nedajbože moderno, poput celodnevnog lenčarenja. On je doputovao zbog maratona i maraton je bio jedina ideja koja ga je zaokupljala, to je bio njegov smisao života, ne samo tih dana, i sve druge misli su se vrtele oko toga, sve je bilo u službi tog dugačkog, predugačkog, trkačkog emotivnog psihološkog i strastvenog projekta.

2. POGLAVLJE

Kako je dalje čitao knjigu, čitao ju je i shvatao kao da je napisana baš za njega, baš zbog maratona, baš za sutra. Svaku ideju je odmah prenosio direktno u okruženje trčanja, svako objašnjenje je tumačio u smislu sutrašnje upotrebe. "Ako je to uopšte moguće, ako provalim sve cake, ako uspem da dođem dotle da ovo sve postane realnost... kako bi to moglo da izgleda? Da krenu, možda, dvojica Mene, jedan onako kako uvek trčim maratone, oprezno i lagano, a drugi da jurne kao lud pravo sa starta, pa da vidim koji će bolje proći? Ionako mi uvek svi govore da trčim kao baba i da bih mogao puno bolje ako bih zagrizao sa starta malo muškije." Već je kovao planove, gubio se maštajući o mogućnostima koje bi dobio ako bi nekim brzim tehnikama savladao tu neverovatnu nauku, nadri-nauku, ma nije bitno šta, samo da je moguće... "Ma šta dvojica, ako to dobro razradim, uđem u fazon, idemo trojica! Jedan neka krene super oprezno, laganica, i baš da vidim koliko bi mogao tako odmoran da jurne drugu polovinu, ili recimo da se čuva za poslednjih 15-ak kilometara i onda da raspali taj zadnji sat vremena, da ga odvali kao životinja, kao supermen! A drugi neka ide regolare, ipak, da se ne izgubim(o) u eksperimentima... a treći neka rokne sa starta!" Već se naziralo kuda sve to ide, mada nije baš ni bilo puno mogućnosti - zar se naime nije moglo se ovo i predvideti, već od trenutka kada je nekome poput njega dopala u ruke knjiga poput ove?

3. POGLAVLJE

Zaspao je već kasno u noć, u glavi mu je hučalo i bučalo od na brzaka zbrčkanih planova i maštarija, od pomešanih nesigurnosti i sumnjivosti raznih opcija; deo njega se već tresao od uzbuđenja, da ne kažem straha, pred kompletnim poduhvatom koji je imao toliko šansi da se ostvari koliko i zamki u koje se može upasti. Zamislite jednog običnog vojnika, koji je od malih nogu gledao ratne filmove i divio se velikim komandantima, koji je u maštanju želeo da komanduje divizijama i da vodi velike bitke, i kome su odjednom PAF! dali glavnu ulogu u nekom Ratu Zvezda, i koji nema pojma kako će on, mali običan pion, sada odjednom raspolagati tolikim odlukama, sudbinama, i čija će odgovornost, osim vodjenja velike interplanetarne bitke, ujedno biti i pisanje neke sledeće istorije sveta. Baš je tako u sebi drhtao naš junak, jer sutrašnji maraton je za njega bila najveća bitka koju je mogao da zamisli, najveći poduhvat za koji je bio sposoban da se spremi; od svih mogućih stranica istorije koje su bile u dometu njegovih razmišljanja i sposobnosti, ovo je bila najzanimljivija najvažnija i najdalja, ona poslednja na listi dostupnosti i dohvatljivosti. Možemo reći - njegov najveći zalogaj. I kao da taj zalogaj nije bio dovoljno veliki, on se upustio u umnožavanje istog, u utrostručavanje svojih planova. Jedan Ja će krenuti ravnomerno, Drugi Ja će krenuti malo lakše i pokušati da tako brzo odjuri drugi deo da će to delovati kao crtani film, a Treći Ja će prema savetima svih mojih prijatelja da jurne sa starta i da pokuša da tako izdrži do cilja. Uvek su mu govorili da je kukavica, da treba da zagrize. Eto prilike! Pustiće jednog od trojice da zagrize, pa molim lepo, ako taj Treći i polomi zube još uvek će preostalih dvojica stići do cilja bez problema? Kako će sve to izgledati, pojma nije imao. Kako će on skakati iz glave jednog u glavu drugog, iz kože trećeg u kožu prvog, iz nogu drugog u noge trećeg? Avaj. Sve je delovalo tek kao mala mentalna vežba, emotivna igrarija, a ne kao nešto što se zaista planira i što se stvarno može dogoditi...

4. POGLAVLJE

Kada se probudio, to jutro pred maraton, u prvom trenutku se uopšte nije ni setio noćašnjeg bdenja i kovanja paklenih planova prema saznanjima iz nove knjige. No nakon samo par sekundi pogled mu je sa stonog radio-budilnika skliznuo na knjigu koja je ostala zatvorena ali sa olovkom uglavljenom na najvažnijem mestu, i kao opržen nekim vrelim vazduhom skočio je u krevetu u sedeći položaj, zgrabio taj dragoceni predmet sa obe ruke i raširio ga u krilu. Uh, sada bi želeo da sve pročita iz početka, da sve proveri još jednom, ali znao je da mora na doručak, da mora da prati neke unapred određene šeme i ritmove, da ta knjiga ma koliko mu bila opsesivno zanimljiva mora da sačeka dok on obavi neke važnije stvari, i nevoljno ju je odložio nazad na sto. Legao je na leđa, okrenuo se tako da mu glava pada sa kreveta prema podu i podigao noge na zid. Ostao je tako nekih par minuta, čvrsto ubeđen da mu takav ritual obavljen nekoliko puta uoči maratona jako pomaže u odmaranju nogu. Za to vreme, u knjizi koja je stajala zatvorena na polici, u tekstovima koje sada nije mogao da vidi, slova su se jurila u krug, vikala jedno na drugo, reči su se izmenjivale među sobom, čitavi paragrafi su nestajali sa strana i pojavljivali se na drugim stranama, sve je delovalo kao akcija nekog kompjuterskog virusa na štampane stranice, i knjiga je postajala skroz drukčija od one koju je on sinoć pročitao! Uputstva su se menjala, svi tekstovi kao da su se ažurirali na dnevnoj osnovi, možda prema astrološkim, bioritamskim, ili već prema ko zna kakvim drugim tajnim pravilima, a da to nigde nije bilo naznačeno u predgovoru knjige!? Ko zna šta bi danas čitao onaj ko bi je jutros kupio, za razliku od našeg junaka koji ju je kupio sinoć i već je skoro naučio napamet...

5. POGLAVLJE

Već dok je trčkarao prema startu osećao se malo čudno. Nije to ni kao da ide sâm, nije bilo ni kao da ih ima više, nego nešto između. Trčkarao je lagano se zagrevajući sa još par ljudi, i kada bi ga neko nešto pitao, odgovori su iz njega izlazili spontano, ali kao da se nekoliko ljudi unutra u njegovoj glavi takmiči koji će prvi odgovoriti, i kao da nije imao kontrolu nad tim mislima. Na pitanje da li je spreman, pomislio je da jeste, a istovremeno je pomislio da je ipak malo umoran jer se nikada naročito ne odmori pred trku, i još se setio da ima neko naizgled bezopasno istegnuće no koje će ga prisiliti da ipak trči oprezno (planirani zadatak za onog Trećeg, ali o tome ćemo kasnije), i kako je zinuo da kaže da je onoliko spreman koliko je već uobičajeno za jednu eto prosečnu trku, iz njega je izleteo uzvik da ga boli noga i da ne zna šta će, i da se nada da mu se to neće pogoršati... i razgovor se skroz izvan plana i namera dalje nastavio u pravcu povreda, koga šta boli, ko je šta istegao, ko se od čega koliko dugo lečio i tako dalje. To se ponovilo još par puta, ta neka brzopleta takmičarska zbrka između nekoliko paralelnih misli, no to je pripisao uzbuđenju pred trku i nije se oko toga nešto naročito zabrinuo niti je to analizirao kao što bi bilo uobičajeno u nekim drugim mirnijim okolnostima. Trčkaranje je sveo na minimum, tek da bi zadržao minimum zagrejanosti u mišićima, da ne bi krenuo "na hladno". Bio je svestan da mu silan obim treninga predstavlja izvestan limit, svojevrstan osigurač preko kojeg neće moći, koji mu osim mogućnosti na trci ograničava i dužinu zagrevanja. Odmoran i živahan kao nekad, uobičajeno bi raspalio i nekoliko ubrzanja, no danas je pri svakom koraku osećao bledu senku zamora, onaj trag tromosti koji mu je unosio strepnju u predmaratonsko raspoloženje, i bio bi srećan da otrči svih tih obaveznih 42km i preko toga još samo onoliko koliko mora, ni metra više. Proporcionalno svojoj ne-odmorenosti pred trku, potkresivao je drvo ambicija, granu po granu.

6. POGLAVLJE

Uh kako volim kada podrignem na startu, pomislio je. Neću biti gladan prva dva sata, a posle toga kada intenzitet koncentracije dosegne maksimum, onda mi više glad ne može pasti na pamet. Nikada nije mnogo ni polagao na te preterane prehrambene taktike. Ionako od svih tih koji nešto premnogo filozofiraju sa gelovima rastvorima i personalizovanim okrepama, većinu zakači poneki problem sa stomakom, a bogami mnoge saplete i proliv. Kako je najpametnije ne zaletati se sa starta, tako ne smeta ako se u stomaku još uvek nešto krčka u prvoj polovini trke. Kasnije kako hrana polako napušta želudac, dodatna energija ulazi u mišiće, a nakon obavljenog posla krv iz želuca ostaje na raspolaganju mišićima kada im je najpotrebnija. Tako je jednom zauvek presekao Gordijev čvor dilema koji mnogim maratoncima ne da mira do kraja karijere. Nakrkam se za doručak i ajd' zdravo, miran sam do cilja. Ako ugrabim koju kocku šećera usput, nije na odmet - ako ne ugrabim, bože moj, preživeću kao i svaki drugi put. Ni na trening nikada ne nosim hranu, znao sam da pretrčim 42km sa 0.5l vode u ruci i to je sve. Tako rekapitulirajući svoje strategije, uvek mu je brzo prolazilo vreme do starta. Nekoliko puta je stao da popravi pertle. Naizgled par milimetara je trebalo dotegnuti jednu, pa popustiti drugu. Kao da je imao hipersenzitivnu kožu koja je reagovala na najmanje promene. Da li je to bila prednost ili prokletstvo? Iako je sve podešavao po pet puta, opet mu se događalo da mu na svakoj drugoj trci utrne stopalo, dakle svo to fino podešavanje je bilo uglavnom uzaludno. Zašto mu na treningu nije nikada utrnulo stopalo? Svašta. Pa onda startni broj. Uvek je imao neke teorije. Stavi ga nisko da zaštitiš stomak. Pa ga opet zavrne stomak. Kasnije je shvatio da je to od dehidratacije a ne od vetra. Na treningu je možda i bilo od vetra, ali na trci se ide većim intenzitetom i uvek je zagrejaniji. Pa onda stavi broj na grudi gde i sav ostali svet. Ali onda je znao da ga zakačinje rukama, svaki put da palcem podbode donji ćošak od tog dosadnog komada papira. Pa ga je onda opsecao i skraćivao. Uveče pred trku, fino uzme makazice i ošiša ga sa svih strana. I još mu malo zaobli ivice. Bilo je tu rituala kao da se ide u ne znam kakve pohode, a ne na najobičniju trku. Pogledaj one Kenijce, kako zakače broj. Nakrivo, pa im visi, pa se otkači na jednom kraju, strašno. Još jednom je pogledao u svoje noge, da se priseti koje je čarape uzeo. Imao je čarape za suvo, za kišu, za moguću kišu. Prema patikama naravno, nisu bile ni sve patike za sve uslove. Tako da je to davalo stotinak kombinacija, no srećom njihov broj za trke se svodio na dvadesetak, a u poslednje vreme je zaključio da su mu određene patike najbolje za maraton pa je samo ostao izbor čarapa. No iz nekog razloga na ovaj maraton je poneo druge patike, alternativne. Kao, ove ne bi bilo loše probati na kiši. Ufffff, nervirao se, da li je bilo moguće da probam da trčim u tri para patika, prema onoj knjizi? Zanet u ta razmišljanja čuo je pucanj i jurnuo u svoju bitku.

7. POGLAVLJE

Mislio je da je pronašao pravu grupu u kojoj bi mogao da pretrči celu trku, mada se pod tim "cela trka" uglavnom misli na prvih 30-35km. No ta se grupa rastezala kao žvaka, pa se opet skupljala kao harmonika, pa se delila na sitne grupice, tako da se morao skoncentrisati na ritam i na licu mesta donositi odluke kojoj podgrupi se u kom trenutku priključiti. Mala greška sada, do kraja trke bi uz sve kamate narasla u tragičnu grešku. Totalno zaronjen u svoju koncentraciju nije se ni setio one ostale dvojice Sebe, koji su navodno trebali da startuju u istom trenutku kada i On. Negde na pola trke, sinula mu je ta misao kroz glavu, iznenada, pocepala je njegovu koncentraciju kao što munja cepa nebo. Šta sad? Gde? Da li? Zbrka, gužva, haos. Pa ja ne mogu ni samog sebe da podmirim sa ovoliko koncentracije, a kamoli trojicu! Da nisam zinuo više nego što sam mogao da progutam... No kao i obično, ubrzo je ostao sam, jer su se sve podgrupe i grupice raspale, i njegova pozicija odjednom više nije iziskivala previše koncentracije, pa je mogao je malo da zabavlja onom drugom dvojicom. Ionako nije bio siguran da li su oni uopšte krenuli na trku, s obzirom da je u trenutku samog starta mislio samo na sebe, da se tako izrazim. Ma naravno da su krenuli, dovoljno je bilo koncentrisati se "na sebe" jer na koliko se ljudi mogao potpuno skoncentrisati samo jedan čovek? Ipak ta knjiga nije govorila o nečem nemogućem, naprotiv. No sada više nije znao šta oseća. Da li oseća samo svoje probleme, ili simultano oseća u sebi svu trojicu, svih šest nogu, svih šest kolena, skočnih zglobova. Kakva gungula! Trčao je normalno kao da se ništa ne događa, iako mu je trnulo levo stopalo, bolela ga leđa, neko golicanje mu je zvrckalo u kolenu, u par mišića je osećao neke slabe grčeve. U istom trenutku je osetio glad i neku slabu malaksalost, kao da mu je ta koncentracija oduzimala dodatne energije, da ga je iscrpljivala više od onoga na šta je bio navikao. U jednom trenutku mu se činilo da mu pada tempo, u drugom času mu se činilo da ima snage da ubrza. Možda ja osećam sve, u jedan čas malaksalost onog koji je jače krenuo, u drugom času snagu onog koji me stiže otpozadi?

8. POGLAVLJE

Mahinalno se okrenuo i skoro daje odmah prasnuo u smeh! Zamisli tu foru da jedan za drugim trče tri ista klona, kao ona dva idiota u nekom američkom filmu što ih je glumio Švarceneger. Haha, cerio se tako trčeći sam, zamišljajući facu sudije dok u cilju krvnički sprintaju tri ista tipa, sa istim brojevima, u istoj odeći i patikama! Nenenenene, ovako ćemo: trebalo bi to nekako izvesti da ciljem prođe samo onaj najbrži. Ali avaj, koji? Da li sam Ja prvi, ili je onaj ipak odmaglio ispred, ili, s obzirom da trčim sâm, pa zaboga niko me ne vidi, mogu li ja malo napred malo nazad? Da vidim kako je onom napred, i kako je onom iza. Čak štaviše, Taj iza me najviše zanima, da vidim koliko mu je ostalo rezerve. Na kraju krajeva, pa zar njemu nije najlepše? - pola trke se samo zavitlavao i sada maže li ga maže, uh blago njemu! Primetio je kako je ubrzao. Hmmm, da li sam se ja ovo napalio razmišljajući o Onom koji sada maže pa sam se malo poistovetio s njim, ili sam možda nakratko uskočio u njegovu kožu? I šta sad, da sam ostao u svojoj koži, da li bih bio ispred? Kako mrzim ovaj maraton, jer su svake godine loše postavljene oznake! Da li ponekad prođem kilometre brzo zato što sam ubrzao, ili zato što je onaj iza ubrzao? Ili možda i onaj napred ne popušta? Hmmm to je već malo verovatno. I koji sam sad ja od trojice??? Jesam li se vratio na svoju poziciju? Na čiju Svoju? Bokte, da nisam ja od starta krenuo i trčao kao onaj Brzi? Kad malo razmislim, prošao sam kroz oznaku "pola trke" malo brže nego što sam planirao. Mislio sam da je vetar u leđa, no možda to nije bilo zato, možda je to bilo jer je onaj Treći namazao sa starta? Ili je to beše bio Drugi??? I koji Ja će proći kroz cilj? Ovo definitivno nisam ovako zamišljao. Pa ja sam se izgubio u gužvi svih Mene!!! Polako ga je obuzimao očaj. Ne, nego: polako ga je obuzimao sve veći očaj. Ne, nego: sve veći i veći očaj! Pa se onda kroz te oblake očaja iznenada pojavio tračak utehe. Pa šta, neka sam ga ja istrčao, ostao čitav i u jednom komadu, i šta je mene sad briga za detalje? Eh, ali zar u tim detaljima nije bila sva draž, zar to nije bila poenta svega: ta veličanstvena zabava, ta trka u trci, igra u igri, nadmetanje u okviru onog pravog nadmetanja? Već ga je bolela glava od sve te kombinatorike i od tolikog mentalnog naprezanja. Osetio je olakšanje kada je prošao kroz cilj, totalno otupeo nakon što mu je postepeno splasnuo višak strasti, razmišljajući o vremenu koje je semafor pokazivao. Imao je dosta brže vreme od onog se kojim se već bio "pomirio" pre starta, svestan svoje forme i lakog zamora, ali je istovremeno osećao da je mogao da celu trku otrči još brže, još jače, i to osećanje mu je odmah pod kožu ubrizgalo izvesnu dozu nespokoja, neke blage potištenosti.

9. POGLAVLJE

Dok je lagano hodao nazad prema hotelu, nije imao pojma šta da misli. Da li da bude zadovoljan ili ne. Istrčao je dosta bolje vreme od onog za koje je mislio da je bio spreman. Ali je istovremeno shvatao da je došao u cilj sa toliko zalihe koliko je bilo više nego dovoljno da popravi svoj najbolji životni rezultat. Retke su priike da se to dogodi, i gorak je ukus u ustima kada se shvati da je jedna od tih prilika nepovratno prošla. Ipak ovaj bol, koji ranije nije tako jako osećao, donekle ga je onespokojavao. Šta sad, šta je ovo? - pitao se. Imao sam onaj problem, i onaj drugi, a ovo kao da je nešto novo. Valjda će proći. Bitno je da ne oseća nijednu od onih starih boljki i slabih tačaka. Planirao je da čim se istušira, da se baci na ponovno iščitavanje one knjižice. Ko zna šta se tamo još može ukapirati između redova, ko zna kakve se skrivene tajne mogu otkriti. To možda bude kao ponovno gledanje nekog filma. Tek kad znaš da će onaj nakraju da uradi ono, shvatićeš da je to planirao kada je na početku rekao ono i kada je nagovestio ono drugo. Odjednom sve bolje shvataš. Jer je režiser celo vreme sve to znao, i naravno da je od početka pleo mrežu prema tome šta će da se desi na kraju. Baš je glupavo kada dođeš u situaciju da tako iščitavaš spostveni život, od pozadi! Završio sam trku, mislio je, a da ne znam ništa o onoj dovjici. Nemam pojma čak ni da li su krenuli, a kamoli kako su završili. A pazi da ih ne izlistaju u službenim rezultatima, sa sve prolaznim vremenima. Hehe, baš bi to bilo zgodno, ali je za žalost nemoguće...

MEĐU-POGLAVLJE (da, ima i toga, da se dobije na vremenu)

Ima jedna stvar, meni zanimljiva. To je da dok pišem ovo, ni sam ne znam kraj. Nije ono u fazonu da sam sve smislio u glavi i samo treba da otkucam, pa kako je kucanje dosadan i tako prizeman rutinski put, a ja odugovlačim i mrzi me da toliko pišem o nečemu, čemu znam i kraj i svaki detalj usput. Nego, ja pišem, i na momente se zapetljavam a na momente se čudesno ispetljavam, i svo vreme se pitam kako ću izvesti ono poslednje najveće ispetljavanje kada bude sve trebalo da se koliko-toliko logično i prihvatljivo završi. Pa, da vidimo...

10. POGLAVLJE

Istuširan, polu-zadovoljan, i sve više umoran, bacio se na krevet glavom prema sredini sobe i prilepio tabane na hladan zid. Mmmmmmm kako prija, kako hladi ovaj zid. Tako će ostati nekoliko minuta, sa nogama podignutim na zid i savijenim u kolenima. Opet onaj isti položaj od pre trke. Dohvatio je knjižicu i počeo da je prelistava. Našao je u sredini neko poglavlje za koje je bio siguran da ga je sinoć preskočio. Ovo, da je bilo ovde, i sve ovako velikim slovima, a da ga nisam video - ma nema šanse. Ili sam pukao načisto. Ili sam bio toliko umoran... Ma bio sam umoran sto puta pa sam video šta mi se nalazi pred očima, umoran nije isto što i blesav ili ćorav. Čitao je to poglavlje o tome kako se u vreme udvajanja treba koncentrisati na te različite pod-ličnosti, kako se iz jedne prelazi u drugu i kako se vraća nazad. Aaauuuuu... pa ja ovo nisam imao pojma... I dalje je pisalo šta da se radi ako se zaluta u jednu ličnost, kako da se na vreme vrati u onu pravu, jer završetak seanse u drugoj ličnosti može da donese bespovratne promene do kraja života... Aaaaaaauuuuuuuu pa ja ovo nisam video, ja ovo nisam pročitao... Pa znači, kada sam tamo osetio onaj umor i kada sam se pitao kako je onom što je brzo krenuo, dakle u tom trenutku ja sam ušao u tu drugu ličnost? Pa da li sam se vratio, da li sam završio kao Ja ili kao taj Drugi ja? Grozničavo je leteo očima gore-dole i napred-nazad po tekstu i tražio još neko uputstvo, još neki nagoveštaj, neki trik, da prepozna sve putanje svojih misli za vreme trke, sva ta osećanja, sav taj lavirint koji mu je već polako bledeo u sećanju. Istovremeno se napinjao da se priseti svojih osećaja sa kraja trke, pokušavajući da odgonetne koji je od trojice završio trku "kao JA" i tako nastavio da živi u ovom umornom telu. I još je pisalo kako se na kraju uz par pitanja samom sebi može pronaći odgovor na dilemu da li je sve u redu, da li je prava ličnost završila putovanje ili je negde zalutala, zauvek izgubljena. To "zauvek izgubljen" ga je tako ošinulo i užasnulo da se sav naježio i stresao. Odvojio je noge od zida i navukao čarape. Mora da sam se nahvatao neke zime po onoj kišici jutros, pomislio je.

11. POGLAVLJE

Prolazile su nedelje i nedelje. Čitao je poglavlja i poglavlja one iste knjižice. Uvek mu se činilo da nailazi na ponešto što ranije nije pročitao, iako je bio siguran da je svaku stranicu propustio kroz ruke bar nekoliko puta. Kada je nije čitao, on je o knjižici razmišljao. O svim tim mogućnostima, o svim tim igrama. O svojoj trci. O sebi, o nekom drugom sebi, nekom starom i nekom novom sebi. Setio se jednog događaja: jednom ranije, početkom godine, napisao je prijatelju pismo i umesto uobičajenog potpisa je sastavio malo zaglavlje: prvo se potpisao, pa je ispod stavio godinu i mesto svog rođenja, a ispod toga je stavio tekuću godinu i mesto gde trenutno živi. U smislu: tu sam počeo, a ovde sam stigao. Prijatelj mu je rekao da skloni to zaglavlje ubuduće, da ne izaziva sudbinu. Prvo nije shvatio šta je prijatelj mislio, a onda mu je sinulo, iako je trebalo odmah da mu bude očigledno. Delovalo je kao epitaf! "Od-do". Nasmešio se na tu predostrožnost, i ipak prepravio to zaglavlje tako da ona asocijacija izgubi svoj prvobitni smisao. A sada se sa užasom sećao svega toga: Šta ako je to ipak bilo neko zloslutno predviđanje? Šta ako je TAJ Ja zaista umro, baš te godine koja je stajala u tom zaglavlju-epitafu, šta ako od tada živi u meni neko skroz drugi? Zar je neka uteha što to nije neki totalni stranac nego je to drugi Ja, zar je to neka olakšavajuća okolnost u tome da ja više nisam Ja, onaj stari ja? Više nije razumno raspoznavao šta radi: da li racionalno razmišlja, ili se samo igra rečima. Ovaj ja, onaj ja, trice, gluposti; govorio je sebi da bi se utešio, a što mu je više trebala uteha, jače je postajao svestan svog očaja i bezizlaznog položaja. Iz knjige kao da su isparila sva uputstva o vraćanju u originalne ličnosti; istovremeno je bio siguran da je nešto pročitao više puta, i da toga jednostavno više nigde nema, ni na jednoj prokletoj stranici.

12. POGLAVLJE

Najviše ga je izluđivalo to što nije samo iznutra bio neko drugi, u smislu da se to moglo prikriti, nego mu je od onog poslednjeg maratona ceo život totalno drukčije izgledao. Poredio je starog i novog Sebe kao da iz publike posmatra dva takmičara u areni, i bez ikakvog prikrivanja je strasno navijao za starog sebe, prosto kao da je bio nesvestan da je On-posmatrač istovremeno onaj novi-On protiv kojeg navija u toj nadasve besmislenoj borbi! Prepričavao je svoje muke prijatelju i sve mu potanko objašnjavao: onaj stari je jurcao na sve strane, ničega se nije plašio, protrčavao je kroz povrede koje su same od sebe nestajale. Prosto se plašio tog starog, koliko je taj bio neoprezan i impulsivan. Pa naravno, zato se i izgubio, samleven u točkovima prošlosti, nema ga više na kugli zemaljskoj, a nema ga ni negde zakopanog. Jednostavno je bio toliko brz da je istrčao iz orbite ove planete i ispario bez ikakvog traga! A ovaj novi, trenutni, pa ovo je da te bog sačuva. Trc mrc, sve na note. Onaj stari se ne bi ni oblačio za kraće trčanje od sat i po, a ovaj novi jedva nakupi sat i po, kroz nekoliko treninga. Sve ga nešto boli, sve mu nešto smeta, nešto ga zateže ovde i onde... Stari je svoje planove za mesec dana odrađivao za nedelju ili dve, a novi rasteže nedeljni plan na ceo mesec. Stari je svaki čas kupovao nove patike znajući da ih zaslužuje, da će mu trebati, jer je znao da će idućeg meseca biti još malo brži, pa zatim još malo. A novi je kao neki deda krenuo da štedljivo reciklira stare izdrndane i stabane patike, takođe svestan (nažalost) da mu bolja obuća još dugo neće trebati, i da svojim trenutnim stanjem ne zaslužuje ništa bolje osim stvari uveliko zrelih za otpad. Stari je bio vredan toga da se o njemu napiše priča, a novi se u tu priču uvalio kao neki dodatak, kao što korov nikne uz vitko drvce, kao što se krasta uhvati na koži nakon posekotine. Stari je najviše voleo da na startu stane pored najjačih, a novi se uvek nečega plaši čak i kada sam istrči iz kuće. Stari je gledao na život kao da je svet izmišljen da njemu služi, a novi se pred životom skuplja kao cvet pred mrakom, krije se sve dublje sebi pod kožu, štiti se od svakog novog dana kao od nekog nevremena. Stari je uvek bio jak, iznutra i spolja, a novi, on je odjednom sav tako jadan i nekako slab, kako stari nikada ne bi bio.

EPILOG

Možda je ovako i bolje? To što je stari, jednostavno, nestao? Dok je još nešto vredeo. Dok se nije srozao kao neki što ne umeju da stanu sve dok od sebe ne naprave karikature onih starih Sebe?

A novi, neka se snalazi. Čitav život je pred njim. Neka pazi kako će ga živeti, i neka baci onu knjižicu što pre. Ko zna kakvih sve tamo besplatnih karata ima, za kakva putovanja. Možda su neka i bez povratka. Da da, dragi moji, i na takva putovanja ćemo nekada krenuti. Dakle, lutajte oprezno. I sva uputstva dobro pročitajte.

13. POGLAVLJE

Uopšte mi nije jasno zašto žališ sa tim starim Sobom, ako je moguće da je to sve tako kako si mi ispričao - odgovorio mu je prijatelj. Pa taj stari Ti, izvini što ću ovo reći, ali to je dakle bio vrhunski debil. Zar bi neko normalan dozvolio da mu se tako nešto dogodi, da se svojom sudbinom i sopstvenim životom poigra do tačke nestajanja, ili kako ti kažeš, isparavanja!? S druge strane, zašto bi neko, bogatiji za toliko iskustvo kao što si ti postao sada, žalio za nečim, ili nekim, starim? To što si brže trčao dok si bio mlađi, to je sasvim normalno. Nisi valjda mislio da ćeš svake godine trčati sve brže i brže, dok ne napuniš stotu? I to što si brže trčao i više trenirao dok si bio zdrav i čitav, i to je valjda sasvim normalno; ko je još bio povređen i u isto vreme obarao lične rekorde trenirajući kao lud? Za čime ti u stvari žališ? Jesi li siguran da si sve dobro sagledao, i da tvoje žaljenje za nestankom starog Tebe u stvari nije žaljenje za životom koji uvek neumitno prolazi? Možda je to žaljenje što nisi uspeo da zamrzneš svoj život u godini koju si doživeo kao svoj sportski zenit, prosto kao nekim zamišljenim daljinskim upravljačem, da pritisneš PAUSE i da ostaneš zauvek u tom trenutku slave? Pa šta je tom starom Tebi značilo što je bio brži, ako je bio toliko neoprezan i površan u baratanju svojim umom da ga možemo nazvati budalom? Zar se vrednost čoveka meri samo njegovim rezultatom u maratonu? Da li su onda svi oni olimpijski šampioni i svetski rekorderi odjednom postali prevaziđene veličine i bezvredne ličnosti, samo zato jer su kad-tad neumitno morali da završe svoju karijeru? Niko od njih nije mogao večno da ostane onaj stari On ili Ona, svi su postali neko drugi, ako baš moramo da posmatramo stvari tvojim očima. Neko je zasijao jedan jedini dan, neko je sijao decenijama, svi su upisani u knjige istorije i pamćeni od strane navijača, ali niko nije mogao tokom celog života da juri svojom maksimalnom brzinom. I što je najvažnije, ne verujem da je svaki pad baš tako dramatičan kako ga ti opisuješ, kao pad sa neke litice. To radije može da potseća na lagani silazak sa planine, na koju si se dugo i strpljivo peo. Jako je dug put do dna, do podnožja, i sa tog puta će se ukazati još mnogi lepi pogledi. Možda pronađeš neku stazicu kojom ćeš još dugo vijugati jako blizu vrha, i kada jednom shvatiš da si našao način da sporo silaziš, možda ćeš zviznuti u pozdrav još mnogim pticama koje će ti kružiti iznad glave. Kada ti uzvrate onim svojim prodornim fijukom da te upozore da si na njihovoj visini i teritoriji, samo im namigni kao da želiš da kažeš "ma, ne žurim se ja".





--
Objavio/la s42.195 na s-ok u 12/04/2009 07:15:00 PM

Nema komentara:

Objavi komentar