10 lipnja 2020

tramontana

rekoh, sprema se nevreme, ako ne krenem sad neću ni izaći iz kuće.
jeste već palo par kapi ali nabio sam šuškavac preko šorca i seo na city bike.
nisam ni par ulica prešao a već je zagrmelo.
probao sam da odem što dalje, da bih video što više.
ulice koje nisu blago uzbrdo ili nizbrdo, već uzvodno i nizvodno.
sporedne uličice kojima teku neke jangcekjangovske žute reke blata i mulja, bankine pretvorene u pola metra duboke kanale.
priroda je predivna, i kada ljudima ide niz, i uz dlaku.
obožavam je.
i vodu do kolena, i mokre gaće, i natopljen kačket, i isprskane naočari kroz koje ništa ne vidim.
i gromove koji mi pucaju oko ušiju i drveće koje mi se ruši iza leđa.
jer dok god sam u prirodi, hirovitoj i bučnoj, mirnoj ili poludeloj, meni je nekako uvek lepo.
i nikada nemam grimasu, i nikada mi nije loše, i nikada ne pomislim da ona ima nešto protiv mene.
nju prosto moraš voleti, kako god da je raspoložena.
zato sam i požurio, dok se ne predomislim, jer većina se najradije sakrije, samo retki je upoznamo u baš svakom izdanju.
i uvek se isplati.

Nema komentara:

Objavi komentar