brus li

već sam pisao o tom ograničenom prostoru za egzotiku, pod uslovom da nam je uopšte potreban začin u životu, neki mogu doveka samo hleb i čaj i sasvim su zadovoljni.

čak sam i računao, negde prethodnog leta, koliko mi još ostaje dana za dugačke epske vožnje, za neka luda istraživačka trčanja "koja se pamte", a jutros sam upalio kompjuter i na jednom od nekoliko tabova u chrome sam zatekao poslednje što sam otvorio sinoć, članak o brusu liju na wikipediji.

verovatno me tamo pak odveo daily wiki mail ili nešto slično, ne sećam se više, ili sam prosto pomislio da proverim da li je čovek još uvek živ i šta radi u penziji, da li čukununučiće uči kako da pesnicom razbijaju cigle.

i negde u sredini podugačke stranice ugledam ovaj pasus koji govori upravo o tome da do kraja života možeš da odeš još nekoliko godina pomnoženo sa nekoliko puta i to dođe do dvadesetak a da ćeš zbog lošeg vremena za vikend, ili nekog glupavog polumaratona da odustaneš upravo od toga što ti je najvažnije misleći da ćeš moći neki drugi put, koji nikada ne dođe.

jer taj drugi put možeš da odeš na drugu epsku vožnju ili planinarenje a ovaj prvi je zauvek propao, zabluda je da postoji drugi.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

In an interview just prior to his death, Lee quoted a passage from Paul Bowles' book The Sheltering Sky which he had chosen for his wedding invitations; it is now inscribed on his tombstone:

"Because we don't know when we will die, we get to think of life as an inexhaustible well. And yet everything happens only a certain number of times, and a very small number really. How many more times will you remember a certain afternoon of your childhood, an afternoon that is so deeply a part of your being that you can't even conceive of your life without it? Perhaps four, or five times more? Perhaps not even that. How many more times will you watch the full moon rise? Perhaps twenty. And yet it all seems limitless..."

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

zanemarujući sve to, nakon dovršetka jednog dela radova sam bio svestan da ne mogu da ponovim nikakvu divljačku aktivnost poput onog mtb-a juče pa sam bio unapred pomiren sa nekim hajkom u okolini jer je najavljena kiša, špikovanim sa nešto trčanja.

da, znao sam da je učinkovitije napokon uzeti nove NB patike i odjuriti neki progresivni tempić od 5-6km no istovremeno sam znao da bi to bilo prekratko vremena na zraku a duša je htela i barem par sati u šumi pa sam joj barem to morao udovoljiti. usput sam shvatio da ni noge ne bi bile presrećne ičim bržim od 5'30''/km pa je tako sve došlo na svoje.

sutra je nedelja i još mnogo gore vreme u najavi, nakon jutarnjih +17 će mi sivih mokrih +5 biti kao hladan tuš, haha čak nije ni igra reči nego surova realnost.