19 listopada 2018

neću hoću

u zadnjih par dana je prošlo najmanje desetak dana normalnog ludaka, koji se jednom dnevno predomisli da nešto hoće pa sutra neće. e to je kod mene tako ubrzalo da sve mislim da sam prethodni blog pisao pre godinu dana.
ajd par meseci.

prvo nisam hteo na trku sad za vikend
pa sam odustao od svih trka do kraja godina
pa sam se prijavio na strava distans čelindž i krenuo da lupam kilometre
pa sam upao u neki overReaching i pokucao na vrata overTraininga,
akutnog doduše,
i onda sam usput nešto čeprkao pa shvatio da se za Half ipak može prijaviti i na dan trke,
a još bolja kombinacija mi je bila da se prijavim veče ranije,
pa sam onda zvao koga treba i sredio za smeštaj,
a u međuvremenu među svim tim međuvremenima sam počeo da odustajem od te ideje da stopostotno uronim u strava čelindž i vratio se u razmišljanje da mi ne treba previše kilometara BAŠ ako ću ipak na trku
i onda me je danas ponelo neko dobro raspoloženje pa sam u kombinaciji sa nekoliko bici vožnji pretrčao prvo 6km tempa pa onda 2+2km lagano pa na kraju 4km po školi nekih krugova i ubrzanja pa 4km tumarao po gradu ovamo-onamo i prečicama do kuće nakupio istih 4km povratka (?) dakle zona sumraka original

tako sam isto pre jedne od ovih predzadnjih trka, nešto nalupao nalupao kilometara u petak i na kraju istrčao sasvim solidan half u nedelju, pa se sve nešto nadam da je sve što je jednom bilo moguće, moguće opet
ono što će da zezne stvar je ovo zahlađenje koje je najavljeno i koje me uvek skvrči kao kad zapališ komad plastike, baš me zanima da li ću se dovoljno utopliti za sat i po tempo trčanja i kako će to izgledati
barem ću imati dobro društvo, koje je ionako 80% razloga zašto uopšte idem na trku
ostaje i neizvesnost koliko ću sutra uspeti da se dodatno odmorim, ako ovo danas uopšte može da se računa kao početak odmaranja
hmmmm

Nema komentara:

Objavi komentar