10 listopada 2018

nojn und nojncih luftbalonen

u nedelju sam pretrčao 33km i u ponedeljak 23 i u utorak 20+23=43 i kad sam sve sabrao izašlo mi je na 99 u tri dana s tim da sam mogao da zaokružim i na stotku ali to tada nisam ni znao ni računao. naime kad sam u utorak uveče strčao u grad i zaleteo se ka česmi ispred crkve da se napijem vode, iako sam bio na samo kilometar i po od kuće, tu me je dočekala drugarica s kojom sam imao svašta da ispričam pa sam sa njom došetao taj zadnji kilometar. računam, da uštedim sebi pola sata kucanja esemesova. ali sam tako uštedeo sebi i taj stoti kilometar. eto tako je sudba htela.

koliko juče mi je to možda i pomoglo jer me je na povratku sa jutarnjeg trčanja malo zažuljala pokosnica. nosio sam one kinvara 7 papuče koje se nekako čudno pertlaju, i koliko god ih stegneš ostane previše prostora oko prednjeg dela stopala a pertle te "zakolju" gore na vrhu gde vezuješ mašnu. i onda sam nekako čudno gazio i da li zbog toga, ili zbog onih 99km u prethodna tri dana, tek pojavio se problemčić, prvi nakon nekoliko godina.

par puta sam namazao voltarenom, posle tuširanja se dobro poprskao hladnom vodom, i deluje mi da jutros ne osećam ništa. no nakon onolikog trčanja mi svakako neće ništa faliti da se danas malo više provozam biciklom tako da ću taman malo predahnuti od dokrajčivanja pomenutih kinvarica.

eh da, skuvao sam pekmez od višanja. kupio sam onu limenketinu za hotele i odmarališta od 4.2 kile, ocedio voće koje je bogu hvala bilo bez koštica inače ih ne bih ni kupio, dodao kilo šećera, i stajao pored šporeta dok mi žuta dukserica nije postala natačkana kao neka najmodernija moguća šerpa iz jugoslavije sedamdesetih.

Nema komentara:

Objavi komentar