naime bio je lep i sunčan dan a na poslu veća pauza od radnog vremena, to se moralo iskoristiti.
normalan čovek bi napokon seo na "normalnu" biciklu ali kako mi je e-monster-mtb najnovija igračka, donekle je razumljivo da sam njega dograbio.
e sad, nisam stigao da mu namestim powermeter pedale iako mi je to bilo glavno za istražiti, jer to uključuje i podešavanje garmina da prikazuje parametre u mtb režimu, a zaboravio sam i da stavim traku za puls pa sam ceo dan gledao u 112 jer je očitavanje na zglobu rešilo da se emotivno veže za taj broj i prigrli ga za 90% vožnje.
(ostalih 10% je pokazivao "--")
odmah u gradu sam odustao od preciznih planova i zapucao uz gradski park da vidim kako taj kilometar uspona deluje kada imaš "pomoć prijatelja".
odatle sam gledao kuda da prođem a da mi ne bude dosadno pa sam odabrao jedan izlazak koji je zeznut i nizbrdo i uzbrdo, da bih dalje iznenada skrenuo da uhvatim dva-u-jedan uzbuđenje 1) da prođem nekim prestrmim puteljcima naizmeničnog asfalta i makadama 2) da se podsetim tog sela iz kojeg ima 10 izlazaka na gornje puteve
uspeo sam da prođem sa samo dva zastajanja i gledanja u mapse
odatle dalje poznatim raskopanim asfaltom kuda niko normalan ne ide, pa sam i odatle tražio jednu zaboravljenu prečicu no na kraju sam od nje odustao da ne bih izgubio previše vremena.
nazad na glavni put, prešao samo 35km od kuće a baterija na pola, no računam da sam većinu prestrmih uspona već prošao.
odatle na sporedni asfaltić kuda sam jednom prošao i pronašao prolaz do druge strane brda, ovaj put me zbunio jedan putokaz no ni to nisam hteo da istražujem nego sam pokušao da pronađem taj prolaz i - mućak.
kasnije će se na mapsima ispostaviti da sam krenuo pravim putem, nešto mi se učinilo previše sporedno pa se vratio i spustio se drugim mnogo gorim i strmim kao zid kamenjarom, da bih došao na isto mesto.
tu sam se setio kako mi je pre par godina čovek rekao da idem onim prvim putem jer je drugi jedva prohodan, ali šta ćeš, nisam se setio na vreme.
ipak ostaje zanimljivo da sam bio prvo siguran da tuda treba, pa se pokolebao.
e kada sam opet došao na nazovi regionalni put kuda smo nekada trenirali a sada i auti idu 15 km/h jer je asfalt katastrofalan, odatle sam sve znao napamet i samo je trebalo rasporediti bateriju (a bogami i napor!).
sada mi je još više žao što nisam nosio ni HRM traku ni power pedale jer sam gotovo na svim usponima osećao da vozim neki submax intenzitet i do kraja sam se iscedio paralelno sa baterijom.
evo poređenja sa najdužom vožnjom preko dva prevoja od 1050m nadmorske od 12. oktobra:
tada 93km, 1400m uspona, 24.0 prosek, 3h51'
sada 77.5km, 1200m uspona, 27.1 prosek*, 2h52'
*bitna napomena je mnogo lošiji asfalt, i posebno onaj spust gde sam milio po kamenju proklizavajući na sve strane, umesto da se sjurim
onda sam dobar deo vozio u tour režimu i povremeno sport, a juče gotovo celu vožnju u sport, dok turbo nisam palio ni onda ni juče
Nema komentara:
Objavi komentar