jutros opet 11km nakon jučerašnje pauze, jer sam bogami mnogo dugo čistio lišće i uopšte dvorište pa mi je to ispao veći trening za leđa nego 50km na bicikli na teškom prenosu.
one raspadnute pa zalepljene saucony koje gonim samo po kiši i čekam da se raspadnu (e ali sada pak one neće!) su evo stigle do 666km i eno ih ispod radijatora, rešile da me nadžive.
danas je pak crkao šporet, i to bogme ozbiljno crkao jer je skroz istrulilo dno rerne iznad grejača i pojavila se rupetina od rđe, no njega izneti napolje je pet minuta, za razliku od onog lišća juče.
pri čemu šporet nije iz vremena Tita nego je relativno nov Candy, no tih nekoliko godina koje danas zovemo "relativno novo", je "mnogo relativnije novo" od stvari iz vremena Tita, eno mikrotalasna Candy iz 1992. radi još uvek i osim menjanja sijalice na svakih nekoliko godina nisam imao nikakvog posla oko nje.
no u međuvremenu je Candy od italijanskog postao kineski i to dovoljno objašnjava.
Q&A
- kako se desi da na primer na trčanju po kiši ja pazim da ne budem pored neke velike baruštine dok prolazi auto, da me ne bi "okupao", dok vozači po pravilu to ne primećuju i samo retki uspore ili zaobiđu veliku baru, da ne bi ispolivali pešaka?
- U tvoj situaciji dok trčiš, mozak ti u realnom vremenu pravi mapu prostora i verovatno predviđa ponašanje drugih (npr. pravac i brzinu auta, dubinu bare, tvoj položaj). To je oblik prediktivne pažnje i socijalne prosudbe, gde ti, iz iskustva, znaš kako ljudi (i voda) obično reaguju. Dakle, tvoj mozak stalno simulira nekoliko sekundi unapred i „računa“ rizik.
Kod vozača koji ne uspore pored bare obično nisu aktivni isti slojevi pažnje.
Neki razlozi:
Kognitivno opterećenje – pažnja im je na vožnji, saobraćaju, navigaciji, telefonima… pa sitni detalji van trake (kao pešak na ivici puta) ne dolaze do svesti.
Egocentrična percepcija – mozak u autu ima „tunel“ pažnje ograničen na ono što utiče direktno na vožnju; sve ostalo filtrira kao nebitno.
Empatijski faktor – neki vozači jednostavno ne aktiviraju „socijalni“ sloj svesnosti (insula, medijalni prefrontalni korteks), koji bi ih naveo da zamisle kako bi bilo biti taj pešak.
Učenje i navika – ko je sam često bio pešak, biciklista ili trkač, gotovo sigurno ima razvijeniji taj refleks pažnje i anticipacije.
Zanimljivo je da studije pokazuju da sportisti izdržljivosti i biciklisti imaju pojačanu aktivaciju u parijetalno-prefrontalnim mrežama upravo zato što stalno treniraju prostornu svest i predviđanje pokreta drugih učesnika.
Drugim rečima: tvoje „primetim baru i automobil“ nije slučajna pažnja, nego rezultat godina učenja mozga da vidi celu scenu i misli nekoliko sekundi unapred — dok vozač u tom trenutku vidi samo put ispred sebe.
Nema komentara:
Objavi komentar