nego 720m.
naime krenuo ja biciklom u izviđanje dokle je stigla južna obilaznica (*) i nisam stigao ni do drugog semafora zove me Lola da okrenem nazad da vidim neki smešan trening.
jedna devojka obučava u školskom dvorištu nekog momka da radi nekakve vežbe, sitni koračići od 10cm onako brzi brzi pa tako za dvadesetak sekundi pređu desetak metara ili već koliko, pa onda stanu da se nešto dogovaraju pa nazad isto tako.
dakle pišanje i uz vetar i niz vetar, štonobisereklo.
protrčim ja spoljnom stazom dva kruga dok Lola sa tribina (to su ustvari samo dva veća stepenika) analizira tu privatnu školicu trčanja, i malo od-do malo do-od i eto vratim se do bicikle obogaćen za jedno lepo iskustvo.
(*) južna obilaznica je naizgled sasvim stala, što su nasuli kamenja i poravnali - nasuli su, i...
otišli, nema bagera nema kamiona nema čuvara štaviše nema ni kontejnera, sa dve strane stoji nasuta podloga od 3m visine i dobrih 20m širine ako ne i više, moram baš premeriti jednom.
od grada ima nekih 300m a od beogradske strane nekih kilometar i po valjda, između je (e tek to treba premeriti) možda 300m (oko dve ulice recimo) livada i njiva preko kojih treba nasuti taj spoj između dva dela i ostaviti podvožnjak da se može proći ispod i obrađivati zemlja između autoputa i reke.
velike nade sam polagao u taj deo jer nema ništa lepše od trčanja po putu u izgradnji, svejedno da li dok je još uvek makadam ili kada ga asfaltiraju pa ono malo dana dok ne nacrtaju bele linije i postave znakove.
no eto, moram čekati.
do pred neke izbore, verovatno.
Nema komentara:
Objavi komentar