nakon svih mogućih nedaća pogodila me i još jedna do sada neviđena, A EVO I KOJA.
juče sam normalno ustao, doručkovao, spremio se na hajk jer sam znao da zbog leda nema trčanja (a od trake sam odustao, jer lako je kupiti ali ko će to za par godina prodavati kad me prođe ćejf) i vratio se, otišao na posao, spremio se na e-bike da odvozam onaj krug od 45km na kojem mi je cela godina prošla.
ti psi koje hranim(o) su već porasli no još uvek poludivlji, nemam pojma da li ih i ko hrani kada mi ne navratimo, raduju se kao da znaju samo nas, još malo će u vrtić, školu, vojsku, zatvor, rat, a mi ih i dalje hranimo, ne znam ima li ova priča kraj ali taj predeo mi je već na nos izašao.
elem popodne sam se setio, ček ček, da li sam ja jutros srao?
jer sve se nešto sećam da sam čekao čekao i da nisam dočekao.
da li je moguće da sam odmah ujutru utrčao u wc kao i svakog jutra odmah po buđenju, obično imam i mali dodatak pred trčanje no nije obavezan.
KAO DA GA SE NE SEĆAM.
jednom u godinu dana se desi posle velike dehidracije, vrućeg maratona, 7 sati na bicikli, da bude pola dana zadrške, uspori se peristaltika, organizam krene da cedi svaki molekul tečnosti pre nego ga otpusti u otpis, pa proslavim istovar tek negde posle užine ili u rano popodne.
ali da sam ga nakon laganog dana sa nešto hajka i jedva 2km trčkaranja propustio, mala je verovatnoća.
ali da sam ga nakon laganog dana sa nešto hajka i jedva 2km trčkaranja propustio, mala je verovatnoća.
koliko nešto može biti automatsko da ga toliko zaboraviš?
popodne ništa, uveče ništa, predveče već kad sam se spremao da zauzmem busiju pred teveom, prdnem dva tri puta ali onako mirišljavo, ništa inflagrantno.
nemoguće da nisam srao celog dana, baš nemoguće.
a nemoguće da sam srao ali da se ne sećam.
a nemoguće da sam srao ali da se ne sećam.
što bi reko šredinger, možda je u crevu a možda je i otišlo ća.
moram postaviti kameru u klozet da bih sutradan mogao da proverim dokaze.
Nema komentara:
Objavi komentar