01 studenoga 2019

predzadnji mesec

Ono što je leti bila uživancija sada je postalo mučenje. Ranije sam išao biciklom do pijace, tamo je vežem na mostu i odem na trčanje, posle trčanja s pijace donesem povrće. Sada je naravno nemoguće tako u bermudama i majici biti obučen 2-u-1 i za trčanje i za pijacu, niti mi pada na pamet da znojav u duksu i trenerci oblačim neki šuškavac kroz koji će svakako vetar da se kao stotinu guja provlači duž kragne rukava i leđa, pa da tako krstarim pijacom. Tako je ispalo da svakog utorka i petka imam 40 minuta manje vremena na raspolaganju, koje ne mogu da pokrijem ranijim ustajanjem obzirom da mi organizam ima neki unutrašnji sat i budi se uvek u isto vreme, a i ostale obaveze i zbivanja u kući su nekako tako natempirani da uvek izađem tu negde oko 8 ili iza 8, svejedno da li na pijacu ili na trčanje.

Naravno kao po pravilu, jer Marfi nikad ne spava, uvek tim danima kada mi je škripac pre posla, tamo se namesti da imam više da radim i to odmah od 10, tako da je žurba i nervoza zagarantovana. Jutros sam pak nekako uspeo "sve" no to sve je ispalo polu-ništa jer sam jednu od nekoliko stvari zeznuo, i to možda najvažniju. Trčim tako predgrađem gore-dole i kontam da ću taman da naiđem pored automehaničara kada je kod garaže i trč levo trč desno nešto se zamislim i shvatim da sam ga promašio za čitav kilometar. Ko će se sad vraćati. Niko naravno. Ionako danas više nemam vremena, vikend ne dolazi u obzir, više sreće u sledećem izvlačenju. Nakon što sam par dana imao po par stotina metara viška danas sam otrčao okruglo 9500 pa ću upisati kao 10km, pravda je zadovoljena.

Fani momenat je bio što su mi pulsevi naravno bili u bunaru, često i ispod 120 sve dok mi nije palo na pamet da se predzadnji kilometar vratim železničkom prugom. Nakon radova je sve kao novo, s tim da je ključna reč kao, pošto nisu ništa poravnali nego su preko novih šina i pragova ostavili nabacanog onog oštrog kamenja kao kroz kamenolom da trčim pa su mi uz najsporiji kilometar došli i nebeski pulsevi, što od stalnog osvrtanja da me čelični konj ne iznenadi s leđa, što od lipicanerskog poskakivanja po onom užasu, da se ne bih sapleo. Srećom sam bio u crveno-zelenim Noosa FF koje se bliže svom životnom kraju od 1000km i izjednačavanju sa zeleno-crvenim parom, tako da me nije bilo briga ako ih malo i iskasapim, ono sveže izlomljeno kamenje je naime podosta žiletkasto sa svih strana.

Prognoza za vikend se opet ukakila u gaće pa je bivša najava od dva sunčana dana prerasla u jedan oblačan a drugi poluoblačan, od čega jedan i sa mogućnošću kiše. Mrka kapa da ću se iz Aranđelovca vraćati novom biciklom. Sva sreća pa sam u Stravi već napravio nekoliko "routes" via Bukulja pa opet po sistemu bolje trčanje u ruci nego bicikla na grani (pu! pu! pu!) verujem da mi je lakše da se tako organizujem. Kad Saša nekom dolazi u goste nije dosta da mu spremiš ručak, nego moraš i kadu da mu napuniš, pun pansion ili ništa.

Nema komentara:

Objavi komentar