Super pitanje — baš zanimljiv misaoni eksperiment, jer kombinuje tehniku, sociologiju i filozofiju! 🙂
Ako zamislimo marksističko-komunističko društvo u potpunosti ostvareno, gde nema konkurencije, profita ni statusnih simbola, već samo racionalna raspodela resursa i “dovoljno za svakoga”, onda bi izbor automobila bio diktiran isključivo funkcionalnošću, efikasnošću i trajnošću.
1. Jedinstveni automobil za sve
U takvom sistemu verovatno bi postojao jedan univerzalni model — robustan, jednostavan za proizvodnju i održavanje, štedljiv, dugotrajan.
Nešto tipa Toyota Corolla / VW Golf / Dacia Logan – auto koji nije luksuzan, ali je dovoljno praktičan, dostupan i pouzdan za najveći deo potreba.
Znači: kompaktna karoserija (C segment), dovoljno mesta za 4–5 ljudi i gepek za osnovne potrebe. Ništa fensi, samo “da radi”.
2. Varijanta prema životnim okolnostima
Možda bi država/društvo dopustila diferencijaciju po potrebi, kao što u komunizmu imaš specijalizovane uloge:
Pojedinac (bez porodice)
Mali gradski auto (B segment) — nešto poput Toyota Yaris ili Dacia Sandero. Štedljiv, lak za parkiranje, minimalan, ali dovoljan.Par bez dece
Kompaktni hečbek / karavan (C segment) — VW Golf Variant ili Toyota Corolla Touring Sports. Malo više prostora za putovanja, bicikle, sportsku opremu.Porodica sa više dece
Više prostora je funkcionalna potreba, ne luksuz. To bi verovatno bio jednostavan monovolumen ili mali kombi — tipa VW Touran, Toyota ProAce Verso, ili čak nešto poput Dacia Jogger (jeftin, prostoran, racionalan).
3. Zašto baš ti modeli?
Lako se proizvode u velikim serijama.
Nisu previše komplikovani (manje elektronike = duži vek).
Pokrivaju najveći broj potreba (od svakodnevne vožnje do putovanja).
Imaju univerzalan dizajn, bez statusne simbolike.
Nema komentara:
Objavi komentar