ja nešto kao gledao kartu pa našao put koji prati Drinu pa zakovrne u planine i posle nekih 80km dođe na put kojim moramo nazad kući, gde bi Lola došla autom, drug bi se spustio još 15km nazad kući a ja bih spakovao biciklu i seo u auto na ostatak puta ka granici.
no ono što nisam video na karti je da taj prvi deo puta prolazi kroz tunele više nego kroz vedro nebo, a drug reče i da je par tunela puno rupa i veoma rizično jer (naravno!) nisam poneo nikakve lampe.
prvo sam mislio da mogu iz džepa po potrebi vaditi onu mini aku lampu iz lidla, onu usku a duguljastu, no evidentno bi mi trebalo puno bolje svetlo poput onog na e-bajku gde osim jakog prednjeg imaš i jako zadnje koje je možda i važnije u svemu tome.
od opcija je ostao samo neki put sa dvocifrenim nagibom gde drug reče da je morao da staje nizbrdo da mu se ohlade kočnice (!?) ali koji je takođe kratak ili se opet vraća na one tunele, tako da sam skontao da mi je bolje da odem u još jedno istraživanje "peške" obzirom da Višegrad baš i nije toliko bike friendly.
e to je već ispalo super, skoro 4km neprestanog uspona jer je obala strma i dalje uz Drinu nema puta (što je puno bolje jer ovako nisam imao tunele), odatle sam po karti koja ovaj put nije izneverila napipao jedan poprečan širok makadam kroz šumu a na samoj raskrsnici mi je meštanin potvrdio da tuda može da se zaokruži trek, reče "onaj čovek će ti objasniti".
stigao sam desetak minuta kasnije u "selo od jednog čoveka", doduše beše i neka žena tu.
kulturno sam odbio kafu i sok jer sam obećao da neću ostati mnogo preko sat (ostao sam 1h15') mada mi je bilo žao što ih odbijam jer kontam da ih od rata niko nije tako slučajno posetio i da bi im malo druženja i pričanja mnogo značilo, a ne samo "kuda da prođem do onih kuća prekoputa".
istina, da mi nije rekao, možda bih se i vratio istim putem.
srećom sam poneo hoka challenger atr, koje su mi bile idealne i za ono juče i za ovaj cener danas.
još jedan doručak, pakovanje bicikle koju sam maltene džabe nosio (bar sam naučio skrivene tajne menjača) i povratak preko Tare.
stigli u rano popodne, ručali malo jagnjećeg pečenja koje smo kupili usput i tu sam odmah skočio na električnu da malo provetrim krv u nogama ukočenim od puta i da nakon malo veće pauze nahranim one bačene psiće 20-ak km odavde, i da im se izvinim što su toliko gladovali.
Nema komentara:
Objavi komentar