treba pogoditi pravu meru.
nekom je mera da ne jede ništa, to su uglavnom tipovi koji lepo večeraju i ionako nisu gladni ujutru, pa mogu par sati da žure "na staru slavu".
mi pak što se budimo gladni, imamo druge algoritme.
doduše, niko mi nije kriv.
ako već pojedem dva ili tri parčenceta tosta (to je ustvari jedna kajzerica presečena na 5 delova, dakle 3/5 od kajzerice) sa nekim slanim dodacima, to je jamačno dovoljno za sat trčanja da me drži sitim, uz to dve šolje bele kafe, šta će mi posle toga da se zaslađujem mueslima sa medom i pečenom bundevom, ne treba mi.
telu ne treba, musli preko hleba, ali duša traži, meda joj pokaži.
tako sam posle 3-4km bio u fazonu - samo da se dokopam 5km na štoperici i odakle god se zateknem, došetam do kuće, kao u nekom minimalističkom povlačenju.
no bio sam na glupom mestu u gradu pa sam hteo da odem negde gde je lepše, tu sam već imao skoro 6km, pa malo kroz park, pa sam skontao da mi noge više nisu umrtvljene pa sam prešao jedan mostić, drugi, i tu sam već u izgledu imao onih potrebnih 11km da ispunim decembarski cilj, jer sam bio na 3-4km od kuće.
na kraju je ispalo 12km, decembar je izleteo na 301 što je puno bolje nego da sam štreberski odradio siguricu tek da dođem na minimalnih 300.
nije dosta kad je taman nego kad preliva.
što je najzabavnije, ovo nije kraj jer je i sutra decembar.
Nema komentara:
Objavi komentar