pri čemu ne mislim na motor Triumph nego na to što mi je jutros garmin opet vratio veodvamaks na onaj malo viši broj.
tako se ljuljuškam između xx.4 i xx.6 pa mi on ili zaokruži na xx ili na xx+1
a nisam se ništa posebno trudio
ali idemo po redu.
nakon što sam se juče prošetao sa kučetom, sat vremena, lagano pored reke, jer mi se iskreno nije baš trčalo, popodne sam otišao na default razvozavanje biciklom gde umalo da opet padnem.
naime unutar tih pedesetak kilometara na jednom delu puta koji su nedavno asfaltirali, zatvorim oči i okrenem dva puta pedalama.
pogledam, tu sam više manje na sredini.
put ide strmo uzbrdo, nigde nikog, ako bi neko i naišao čuo bih ga uveliko pre nego što bi mi prišao.
probam tri okreta, sve oke.
probam pet, tu se već pali mala anksioznost, bogme bio sam skoro na bankini.
pokušavam da skontam zašto menjam pravac.
zažmurim opet, pet okreta, prav ko strela!
opet pet, super, ajmo šest!
ohrabren pokušam osam no opet dođem do bankine.
hmm.
vratim se na pet, šest, osam, ovaj put kao pokušavam da vizualizujem put kroz kapke ali đavola, skrećeš neprimetno.
da su kapci providni ne bismo ih ni podizali, živeli bi zatvorenih očiju.
i tu već ne znam šta sam sve isprobavao, ajd rekoh deset pa kud puklo!
i bogme, puklo je :-)
doslovno kada sam odbrojao osam, devet, des... nešto me trgne, prednja guma kliza po kamenčićima desne bankine, otvaram oči i stiskam obe kočnice (*) i slećem u kanal desno pored puta, taman da levu nogu spustim na bankinu dok je bicikla pola metra ispod u kanalu.
mašala!
tako da sam dogurao do devet i po.
na ravnom parkingu bi moglo puno duže, ali opet ni to nije preporučljivo.
jutros biciklom 3km do kafane izvan grada, 11km trčanja uglavnom kroz hladovinu jer sam krenuo u 7 pa je sunce bilo nisko a celim putem je sa jedne strane drveće.
(*) dokumentarac o nesreći airton sene, kada alen prost kaže "postoji samo jedna situacija u kojoj stiskaš kočnicu do daske - kada ostaneš bez upravljanja"
Nema komentara:
Objavi komentar